mala svaštara

Mislim da je ovo kraj mog bloga...zasada.
Čitam vas i dalje...

Još 12 dana do Božića!
Još 8 radnih dana.

Još 3 dana do Zagreba.
Još 3 radna dana.

Ni sama ne znam čemu se više veselim...

Zadnjih dana me muči jedna te ista stvar..dal da nazovem baku ili ne?
Zvuči kao banalan problemčić, ali u mom slučaju nije.
Evo zašto: moja baka potječe iz dobrostojeće familije kao jedno od troje djece. Ima 2 brata i možda je baš to razlog njezinog invaliditeta iliti emotivne osakaćenosti. Zvuči malo grubo ali to su činjenice.
Njezina majka je, bar koliko znam po pričama, bila vrlo hladna osoba, a iz dana u dan vidim da je tu crtu i ona nasljedila.
Sreća u nesreći je da to očito nije zapisano u genetskom kodu jer mi je otac, fala Bogu, ispao normalan.
Većina mojih frendica je živjela ili još uvijek žive sa bakom i one ih smatraju svojom drugom majkom, šta je i logično.
Slušajući njihove priče nikad ih nisam shvaćala. Uvijek sam smatrala da je baka netko koga svatko mora imati...ne znam kako bi to objasnila...niti je čujem niti je vidim.
Uvijek isti scenarij, ručak za Božić, Novu Godinu i Uskrs i tu i tamo po ljeti.
Šta ja imam od toga? Očito ništa... sad sam već totalno otupjela jer iako smo udaljene par stotina metara zračne udaljenosti nismo se vidjele mjesec dana.
Ok i ja sam kriva za to ali kad je netko tako prokleto hladan i nezainteresiran cijeli moj život, a da ne kažem da se stvarno ne sjećam kada me zagrlila i poljubila onda ne znam šta bi više rekla.
Taman kad sam totalno digla ruke od nje i odustala od svih pokušaja uspostavljanja kako-tako dobrih obiteljskih odnosa prijatelj me uspio uvjeriti da je život prekratak i da u takvim situacijama valja pregrizti govno i probati opet jer će mi poslije biti žao, a onda će već biti prekasno.
Prvi korak je telefonski poziv jer, ljudi budimo realni, iako me on prosvijetlio nećemo pretjerivati sa nekakvim odlascima kod nje.
Važno je odnekud početi...
E pa, dragi moji, poanta ovih bez reda nabacanih rečenica je: Opraštajte jer je život jebeno prekratak!

Šta reći...subota navečer a ja doma.
I to ne doma-doma nego se vratila iz tzv. izlaska.
Eto sad sam vidjela kako Zadar diše kad padne kiše.
Nikako!!!
Nešto malo ljudi je zatvoreno u kafiće i to je to. Tragično je to šta se ja veselim jutarnjoj kavi jer kad se sve zbroji i oduzme na kavi mi bude zanimljivije nego navečer.
Zaključak: u zadnje vrijeme jako rijetko pišem blog, a kad to i učinim onda se sve svede na kukanje...
Grozno...fali mi volje i gotovo!

Ajme ružnog li dana u Zadru!
Prava jesen.
Puše jugo, pada kiša i sve je tmurno.
Loš početak vikenda.
Još kad se sjetim da sam se probudila u 8:30, dovoljna je jedna riječ – katastrofa.
Baš kad se odlučim naspavati, probudim se u cik zore.
Jedino mi preostaje da se dobro obučem, naoružam rekvizitim za kišu i odem na kavu.
Tako će i biti...

Evo naporan vikend je završio i počeo je još naporniji radni tjedan.
Ne znam šta mi je gore depresivna nedilja ili pressing day tj. ponediljak.
Mrzim ih... oboje!!!
Vikend je kao šta sam rekla bio naporan, ali pozitivno naporan šta bi značilo da sam bila u svom omiljenom gradu za zabavu (Zagreb) i ispucala negativnu energiju, koje je sudeći po petku bilo jako puno.
Došla sam doma u 8 ujutro šta nisam napravila već ohoho vrimena. Detalje neću ni pričati u slučaju da mi blog čitaju djeca mlađa od 18 god. iako se oni u današnje vrijeme puno luđe zabavljaju nego šta sam ja u petak. U svakom slučaju sam napunila baterije i potrošila gomilu novaca jer sam usput nabacila shoping koji je u zadnje vrijeme postao ipak pinkicu prečest pa ću morati stati na kočnicu...barem privremeno...do Božića...hmmm, neće ići, ipak svake godine nanovo obolim od predbožićnog ludila i pokazujem sve tipične simptome kao šta su: šoping, depresija, liječenje depresije šopingom, veselje, pa šoping od sreće i tako u krug.
E da je nama ženama kao i Sharon Stone u filmu Casino kad je Robert De Niro pita koliko ti novaca treba a ona mu pokaže rukom špil od desetak centimetara...ne bi nam bilo kraja!
Vidi, vidi tek mi je sad sinulo da ima još samo mjesec dana pa onda dernek!!!

Vec mjesecima imam isti dnevni ritam: spavanje, posao, kava, shoping i opet spavanje.
Nekako sam uspijela u to ubaciti useljavanje u novi stan (dalekooo od staraca) i vikend odlaske u Zg, ali nikako da pošteno sjednem za komp i prosurfam po netu kao šta sam to i prije radila, što se vidi i po totalno diskontinuiranom pisanju bloga.
Stalno govorim hoću, hoću pa nikako...
Jednostavno se ne mogu opet ubaciti, posebno u čitanje blogova jer imam ogromnu rupu, ali sad kad sam se napokon smjestila morat ću poradit i na tome.
I sad kad sam napisala nadasve opširan i zanimljiv blog bacam se na posao da vidim šta su ostali blogeri imali za napisati...

I evo mene opet ali ovaj put bez ikakvih uvoda tipa gdje sam bila, šta sam radila, zašto nisam pisala i slično.

Nisam očekivala da ću ovo ikad reći ili napisati, ali život u manjem gradu od Zagreba i nije nekakav bad. Naravno da ima nedostataka ali definitivno ima i prednosti.
Polako, iz dana u dan se sve više navikavaš na sporiji tempo, na jednostavniji i mirniji život. Od standardnih stvari da ti je sve puno bliže do manjih gužva. To i nije tako loše...
E sad ne znam jel ja ovo tiješim samu sebe jer Zagreb je ipak Zagreb ili je to stvarno tako. Iskreno se nadam da je ovo drugo jer ću inače u skoroj budućnosti pasti u depresiju.
Znači, najpametnije mi je te nedostatke pretvoriti u prednosti. Kako? S obzirom da sam onu foru sa čarobnim štapićem prokljuvila negdje davno u djetinjstvu jedino mi preostaje da čvrsto zatvorim oči i ponavljam to u sebi do iznemoglosti...
Evo par primjera:
1. sve ti je relativno blizu
2. nema presinga jer tko je vidio raditi izvan radnog vremena
3. ne umaraš se kod šopingiranja jer sve dućane obiđeš u cca. 3 sata ( kako da to žena pretvori u prednost...hmmm teško)
4. nema izbirljivosti ni kod izlazaka jer imaš 2 disca i poneki klubić
5. o većini ljudi znaš sve prljave i manje prljave detalje ( dobra fora ako ti netko zapne za oko, odmah znaš je li čovjek za tebe ili ne)
6. manjak zgodnih frajera - razlog više da se posvetiš karijeri ( malo se kosi sa brojem 2 ali nema veze)
Nažalost ima još masu takvih primjera ali ih neću dalje nabrajati jer bi moglo imati kobne posljedice za mene. I ovih par šta su mi trenutno pali na pamet je previše.
Sad je vrijeme da se bacim na posao... zatvorila sam oči... ponavljam br. 2, 2, 2... ponavljam br 3. 3, neće pa neće... ponavljam br. 6, 6, 6 ovaj definitivno ne ide... br.1, 1, 1...nema šanse...
Jebeš ti sve to...Zagreb je ipak Zagreb!!!

I left to make a brand new start,

despite the terror in my heart…

I walked away from grief and fear

and somehow got from there to here.


Napokon sam sjela pred komp...u miru.
Ne znam odakle bi uopće počela pisati. Toliko toga mi se izdogađalo...previše za pisati pa je najbolje da samo nabrojim bez opisivanja i krenem sa blogom ponovo, od danas, kao da mi je prvi jer sam ionako počela sa novim životom. Zvuči glupo i otrcano ali tako i je... novi grad, nove navike, novi život.
Uglavnom da ne pilim sa ovim klišejima i da krenem sa nabrajanjem.
Dakle, preselila sam se, počela raditi, našla ultima zgodnog dečka, iznenada, na isti način i ostala bez njega, prolazim fazu obnavljanja starih prijateljstava jer mi je većina frendica ostala u drugom gradu, doživljavam šize sa starcima...ukratko živim dan za danom.
Eto, napravila sam hrabar potez, a kako će to dalje izgledati vidjet ćemo...korak po korak.
Prvi je iznajmljivanje stana i bježanje od staraca glavom bez obzira jer ipak se odvikneš od 24-satnog kljucanja nad glavom nakon sedmogodišnjeg studentskog života sa cimericom.
Nakon toga na red dolazi vozački...ustvari za redoslijed me nije ni briga samo neka se sve to posloži.
Jučer sam čula da je vozački 5 000 kunića, a svaki pad još 300, sve si danas mislim da ću taj cijeli plan lagano prebaciti u prvu ( da se i ja poslužim vozačkim terminima iako to nisam) jer kad mi stigne Diners neću se smijati malo duže vrijeme.
Ahhh...šta ću kad sam šopingoholičarka ... pogotovo kad je u pitanju promjena godišnjeg doba. Ma i da nije, nećemo se zavaravati...uvijek nađem neki razlog.



I’m now connected to all three…

body, mind, and spirit, see?

Evo ljudi vratila se ja!!!
Istina samo danas pa me opet neće biti par dana ali ovaj put doslovno PAR dana, točnije do ponedjeljka kad mi komp stiže u južnije krajeve.
Imam toliko toga za napisati, pročitati i iskomentirati...ufff, mi neće biti dosadno barem tjedan dana.
U svakom slučaju ozbiljnije ću pristupiti blogu od ponedjeljka, jer ipak sam sad ozbiljna i zaposlena žena sa totalno novim životom u toatlno drugom gradu. Uuu...ovo stvarno zvuči ozbiljno...:)))
Sad se ipak moram vratiti pakiranju stvari iz mog nikad prežaljenog stana i grada.